Turbo folk je gorenje naroda.
28.04.2010., srijeda
MISIJA
|
Da li je misija uspjela? Jesam li postigla svoj cilj? još malo i doći ćemo do samog kraja, samouništenje čeka svoj vrhunac. polako prelazim sve granice normalnog, u vanjštini sam jako mirna osoba a vjerojatno je to samo posljedica niskog tlaka.  ne vjerujem u moral. sad ću to javno reći. naučila sam živjeti po drugačijim pravilima, gdje je sve dopušteno i nema mjesta ljubomori i mržnji. jednostavno se prepustiš dobrom osjećaju i zabavi, zanemariš negativnu energiju koja kola među ljudima koji nisu zadovoljni sami sa sobom. i iz toga slijedi neprihvaćanje od strane drugih, onih koji se nalaze izvan tog kruga, koji ne mogu otklonit pritisak konzervativne manjine, koji ne razumiju kakav je to korak dalje u kulturnoj evoluciji. takvi su upravo dio tvoje konzervativne manjine i stvaraju sumnje u ono što radiš. mnogi ne razumiju da je kvaka u tome da je ispravno ono što sam kao pojedinac smatraš ispravnim, a tvoje odluke poštuje tvoja najbliža sredina u kojoj se nalaziš. ako dođe do sukoba mišljenja tada jedna strana postaje nemoralna i bezobrazna, a to se obično događa kad uvelike promijeniš sredinu. živjeti ekstremno? da ili ne? po mom mišljenju da, iako ne znam po kojoj definiciji da shvatim to ekstremno. previše učiš radiš tareš se, previše piješ smiješ se, radiš kojekakve male i velike pizdarije? nema smisla ništa od toga, ako to nije upravo ono šta ti želiš. ako ne želiš onda nemoj. najčešći problem su pojedinci vođeni jakom osobom iz svoje okoline koji nesvjesno prihvaćaju tuđe odluke i mišljenja. moral je jedna od stavki koje koče narod, i to je činjenica koje se nikad neću moć oslobodit. ušla je kroz moje pore uši oči, oblikovala moje osjećaje. vjerojatno zbog toga djelujem kao okrutna osoba. ali ja to ne radim iz pakosti, ili zle namjere. tu nema nikakve namjere. trenutak je jedan i krivnja, tuga i bol su suvišni. nema kajanja, jer to nije ni potrebno. suvišno je žaliti za nečim šta se dogodilo. dok ne postoji zla namjera nema mjesta za osvetu, nema mjesta za tugovanjem, osjećajem iskorištenosti niti za razočaranjem. svijet je okrutan, i dok ne naučiš živjeti s tim i svejedno se radovati svakom danu i svemu šta se događa nema mjesta za tebe. tko je jači taj tlači. život je jedan i iskoristi ga. ne obaziri se na ljude koje te čine tužnim, ne druži se s njima, ne očekuj ništa i nastavi dalje nekim drugim putem. put koji si odabrao je upravo onaj kojim ćeš ići. ako te koče makni ih od sebe, mislim pritom na stvari ljude pojave. uvijek ih možeš ignorirat kao da ih ni nema. ..................................... sad malo moja druga strana, ona koja sumnja u sve ovo šta sam rekla jer sam učinila nešto šta po "starim" pravilima nije dopušteno.  izgubila sam povjerenje i osobu. izgubila sam potencijalnog cimera u zagrebu, izgubila sam partnera za rolanje. nekoga tko bi pričao sa mnom o ruskoj književnosti i možda mi čak i prenio ljubav prema poeziji. izgubila sam osobu kojoj sam dala svoje najdraže karirane gaće i svoju najdražu kariranu košulju. osobu koja je govorila najdebastije stvari u trenutku kad mene to nije zanimalo. osobu koja je pričala o sebi i svojim ljubavnim jadima a ja nisam slušala  ima li povratka? nema. ja ne želim da ta osoba više ikad vjeruje u mene, jer ne mogu garantirat da ću bit fer prema njoj. ne da ne želim, nego ne znam igrati po tim drugačijim pravilima. možda bolje rečeno, ne znam igrati po ikakvim pravilima. gotovo da ne radim čak ni ono šta sama smatram ispravnim, pa ne očekujem puno od drugim. ne želim da ni drugi očekuju od mene puno. možda se iznenade, možda im postanem bližom okolinom, ali ni tada ne smiju očekivat previše od mene. a koja je bila misija? naučiti druge igrati po pravilu da nema pravila. da li sam uspjela? rezultata još uvijek nema, al' ništa ne očekujem. XD  By indef at 2010-04-28 |
28.03.2010., nedjelja
without topic
|
bogati izvor je presušio. nestašica vode i hrane. uzaludno traćenje vremena u potrazi za istrošenim vrijednostima. što su to vrijednosti uopće? u mojem ih društvu nema. svatko govori šta ga je volja i vrijeđa ostatak. ponašamo se kao bogati raskalašeni adolescenti koji nemaju izgrađen sustav vrijednosti. bitne su samo šljokice i uglađenost, a maniri zapravo ne postoje. savršeno nam je dok je zabavno, i još će dugo takvo vrijeme potrajati. vjerojatno smo se i prestali dokazivati jedni ispred drugih. pokazujemo sve svoje gadne strane, ne bojimo se poraza i ne tražimo pobjedu. izolirani smo od ostatka društva jer smo svi upotpunjeni svojim psihičkim manama. drugima izgledamo unakaženo, a mi to ne primjećujemo. pokazujemo da smo jaki pojedinci koji će pretrpjeti svakakve riječi koje nas zapravo pogađaju na mnogo višoj razini. da li smo jedini obasjani takvom svjetlošću i prožeti takvom sudbinom? zapravo ni ne vjerujem da postoji sudbina. previše smo beznačajni da bi se sve oko nas vrtilo. iako smo mi dovoljno umišljeni da sve dolazi u obzir i sve se veže za nas. bog postoji da bi nas utješio, sudbina upravlja našim životima, putanje planete uzrokuju unutarnje nemire. ne mirim se sa činjenicom da ljudi ne vide veliku dozu apsurda u svemu tome. takvo što ne postoji, ali mi smo to izmislili kako bi se prikazali većim nego šta jesmo.  |
16.01.2010., subota
riječ dvi pametne
|
trudim se domišljato izbjeći pitanje o popularnim stvarima. ne želim se upuštati u razgovor o tome, ali nekako me uvijek dopadne baš takvo pitanje, na koje nemam spreman odgovor. ne trudim se ni imati ga. jednostavno me takve stvari ne zanimaju, ne opuštaju me. vidim ih kao obavezu da budem u trendu, a to je upravo ono što ne želim biti. proći tisuće bezvrijednih informacija i događaja, koje se odvijaju samo zato da bi nama ljudima bilo zabavno. meni one nisu zabavne, i ne želim ih znati niti koristit. pitam se da li je to loše, krivo ili potpuno pogrešno u ovo vrijeme kada se sve vrti samo oko takvih stvari? te stvari su napravljene samo da bi se milijuni ljudi [poput svih oko mene] okoristili njima, na način da ih prepričavaju, prepucavaju se njima ili jednostavno da bivaju oko mene i vrte se na svim mogućim medijima. današnja generacija je odgojena na medijima i neizbježno je da ih ne uhvate te bezvrijedne informacije. čini se ludim ako se koristiš svojim principima i ne bježiš od njih. to je sasvim ludo. ludo je držati se pravila i odgoja, bitno je samo biti u pravu i dokazati se pred svima. i što tada, kada sam sebi dokažeš da si nepogrešiv, da sve možeš uvjeriti u svoju ludilo teoriju o svemu? onda te cijene i slušaju. i važan si i nitko ti ne može proturječiti. upravo takvi su u mojim očima izgubili šarm, izgubili su ono malo duha i individualnosti što je imaju. takvi ljudi uvijek forsiraju da su drugačiji. da imaju suprotan stav od većine koji mogu obrazložiti malim i neuočljivim činjenicama koje kada otkriju [tobože] otvore oči drugima i drugi misle da su takvi ljudi u pravu. imaju drugačiji stav o hrani, muzici, razrednicima i profesorima, lekcijama i modi, a i koječemu drugome. i da se vratimo opet na iljade informacija koje takvi ljudi posjeduju: imaju ih toliko da mogu reći ja znam i spreman sam iskazati svoje mišljenje i uvjeriti druge u to. nije bitno što im se stvarno dopada, već će ono što se drugima ne dopada doći na njihovu listu prioriteta. bljak. imaginarna potraga za peticama, koje u životu ničemu ne služe. hrvatska je već odavno izgubila kriterije za dobro obrazovanje, i takve petice ne znače ništa. umjesto da se škole ravnaju prema najboljima, mi se ravnamo prema prosjeku i ne čitamo lektire. vrijednosti su izgubljene, i klasici su zaboravljeni zahvaljujući samoreplicirajućim kopijama kojih ima na milijune. i mi ih svih moramo razlikovat, iako razlike nema. jaka individualnost opet dovodi do masovnosti. stalno iznova moraš proturječiti svima, da bi se dokazao kao jedinstven. i moraš uvjeriti druge da si u pravu, jer jesi. ti si nepogrešiv i imaš svoj unikatan stav. i imaš iljadu informacija kojima takav stav obrazlažeš. faca si u društvu i svi zanijeme kada otvoriš usta. zapravo si naporan i neumoljiv, ljudi se isključe iz rasprave, dopuštaju da ti održiš svoj krasan monolog da misliš da si u pravu. ne trude se reći da si dosadan, i da te ne slušaju. zapravo nećeš ni skužit da te ignoriraju. a ti ćeš nastaviti lupati glavom kroz zid.  i da se vratim na pitanje o odlučnoj borbi protiv komercijalizma, ispast ćeš idiot stotinu puta, izgledat ćeš zbunjeno i neuračunljivo. ali neće te biti ni briga, jer si u međuvremenu izgradio svoj mali svijet u koji uđeš i opustiš se. uživaš u malim stvarima, u nekim drugim razgovorima, osmjesima i pogledima. pronaći ćeš tu i tamo da su poneke osobe sasvim zanimljive za nekakvu priču, ponekad se pogoditi u nekim stvarima, i osjetiti dobru vibru. takvo nešto će biti dovoljno da se izgradiš u osobu sa samopouzdanjem, koja će svaki dan krenuti ispočetka i voljeti svoj život. :D  Zamor na ulici, moj grad budi se provela sam besanu noc straha nestaje, osmijeh vraca se jutro ima cudesnu moc Zvoni telefon, ja ne odgovaram necu da mi pokvari dan pozivi ujutru, rano, prerano nikad nisu ugodni, znam Ref. U svjetlu svanuo je dan i bit ce sretan, osjecam odnijet ce sve sve nocne more, tjeskobe i sve danas je dan kad ispocetka zapocet cu sve Soba u neredu, pune pepeljare kavom proliveni baudelaire posljednjih dana ovaj moj zivot nije sa mnom bio bas fer Ref. Jos jednom ispocetka dal' imam snage za to jos jednom proci sto sam prosla hrabrosti treba za to |
27.04.2009., ponedjeljak
Dobro je tek osrednje.
|
Pronašla sam se u nekoj novoj zanimaciji, koja mi oduzima previše dragocjenog vremena. Vrijeme je novac, a msn nije način na koji bi se on sustavno trebao potrošiti. Kako onda utažiti glad za pričom i druženjem, jer ako kreneš na bilo koji drugi način, potrošit ćeš još više novaca kao vremena, ali i novaca općenito jer moraš naručiti bar sirotu kavu u kafiću. Manje ti vremena onda oduzme ako si sam napraviš par šalica kave, sjedneš kraj PC.a i piskaraš svome virtualnom prijatelju, ili ako si bolje sreće onda prijateljima. Umjesto da napraviš seminar, pročitaš lektiru ili prolistaš staro gradivo za takozvanu probnu državnu maturu, ti ćeš čekati satima i danima da ti se netko javi. Pa ćeš zaključiti da je lakše da se ti javiš po stoti put i pokreneš razgovor umjesto da čekaš i ćelaviš ispred kompjutera. I baš je slatko imati takvu zanimaciju, u kojoj više ni sam ne znaš da li da se nadaš ili da odustaneš. Tinja žar u tebi, i rasplamsa se kad se sjetiš. A često se i dosjetiš da bi baš to sjedenje i druženje sa virtualnima moglo uroditi plodom. Baš ti je milo kad netko novi sazna da se baviš tipkanjem po tastaturi, i zapita te u kojem si stadiju i da li to šta napreduje. Katkad se pojavi bol u kralježnici, i nemoguće je sjediti više. Tada poželiš odustati i odeš do frižidera napuniti baterije.  |
0
